Knjiga o Jobu

Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

Ko cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć.

Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!

Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprelaznu,

skini s njega pogled da počinut može, poput najamnika da svoj dan uživa.

Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

oćutjevši vodu, ono će propupat i pustiti grane kao stablo novo.

Ali kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

Može sva voda iz mora ispariti i presahnut rijeke, isušit posvema,

al čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zaklonit me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,

- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

Vaj! Ko što se jednom uruši planina, ko što se hridina s mjesta svog odvali,

ko što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.