Knjiga o Jobu

Job progovori i reče:

Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

I ja bih mogao ko vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mogo zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat glavom;

i ja bih mogao ustima vas hrabrit i ne bih žalio trud svojih usana.

Al ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

Zlopakost me sada srvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

Da, zloćudnicima Bog me je predao, u ruke opakih on me izručio.

Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

o da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

No, životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.