Knjiga o Jobu

Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:

Kada kaniš obuzdat svoje besjede? opameti se sad da razgovaramo!

Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima?

O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?

Al ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu.

Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut svjetiljka.

Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere.

Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži.

Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu.

Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi.

Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju.

Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku.

Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove.

Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota.

U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor.

Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.

Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše.

Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat ga hoće iz kruga zemaljskog.

U rodu mu nema roda ni poroda, nit preživjela na njegovu ognjištu.

Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja.

Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga.