Knjiga o Jobu

Job progovori i reče:

Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

Ištem na sjeveru, al ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist ko zlato ću izići!

Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć;

slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

Al htjedne li štogod, tko će ga odvratit? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

Izvršit će što je dosudio meni kao i sve drugo što je odlučio!

Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.