Knjiga o Jobu

Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici?

Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga.

Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu.

Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje.

Ko magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane.

Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog.

Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni.

Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju.

Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe.

Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose.

Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama.

Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al na sve to Bog se oglušuje.

Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova, niti se staza drže njezinih.

Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće

Sumrak žudi oko preljubnika: "Nitko me vidjet neće", kaže on i zastire velom svoje lice.

...

Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata.

Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji.

Ko što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike.

Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina.

Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra.

Al Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi.

Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze.

Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima.

Nije li tako? Tko će me u laž utjerat? Tko moje riječi poništiti može?