Knjiga o Jobu

Job nastavi svoju besjedu i reče:

Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,

usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.

Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg dana branim.

Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojim me dana srce korit neće.

Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

Zar će se radovat on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?

Ali Božju ruku ja ću vam pokazat, i neću vam sakrit namjere Svesilnog.

Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?

Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.

Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat dosta kruha.

Smrt će sahranit preživjele njegove, i udovice ih oplakivat neće.

Ako i srebra ko praha nagomila, ako i nakupi haljina ko blata,

nek ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.

Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.

Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.

Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.