Knjiga o Jobu

Job nastavi svoju besjedu i reče:

O da mi je prošle proživjet mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,

kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,

kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,

kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!

Kada sam na vrata gradska izlazio, i svoju stolicu postavljao na trg,

vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.

Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.

Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.

Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.

Na riječi mi ne bi ništa dometali, i besjede su mi daždile po njima.

Za mnom žudjeli su oni ko za kišom, otvarali usta ko za pljuskom ljetnim.

Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.

Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.

Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.

Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.

Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.

Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

otac ubogima, zastupnik strancima.

Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

Govorah: "U svom ću izdahnuti gnijezdu, ko palma, bezbrojne proživjevši dane.

Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.

Pomlađivat će se svagda slava moja, i luk će mi se obnavljati u ruci."