Knjiga o Jobu

Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu.

A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?

Ta nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine?

Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?

Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?

Nek me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju!

Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,

neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!

Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,

neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju!

Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi,

užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.

Ako kada prezreh pravo sluge svoga il služavke, sa mnom kad su se parbili,

što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratiti kad račun zatraži?

Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?

Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine?

Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?

Ta od mladosti ko otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!

Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača

a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?

Ako sam ruku na nevina podigao znajući da mi je na vratima branitelj,

nek se rame moje od pleća odvali, i neka mi ruka od lakta otpadne!

Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.

Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?

Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,

moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?

Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.

Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,

ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?

Ne govorahu li ljudi mog šatora: "Ta koga nije on mesom nasitio"?

Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.

Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu

Jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć svog praga?

O kad bi kog bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek mi optužnicu napiše protivnik,

i ja ću je nosit na svome ramenu, čelo ću njome ko krunom uresit.

Dat ću mu račun o svojim koracima, i poput kneza pred njega ću stupiti.

Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;

ako sam plodove jeo ne plativši, i ako sam joj ojadio ratare,

neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek posvud kukolj raste! Konac riječi Jobovih.