Knjiga o Jobu

Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat od riječi!

Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

Ta sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

Rika lavlja, urlik leopardov krše se ko zubi u lavića.

Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

Noću, kada snovi duh obuzmu, i san dubok kad na ljude pada,

strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje,

kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši."