Knjiga o Jobu

Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit?

Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!

Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.

Tko mu smije razodjenut odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?

Tko će mu ralje rastvorit dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?

Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.

Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.

Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit se ne mogu.

Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.

Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.

Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.

U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.

Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.

Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.

Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.

Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.

Poput slame je za njega željezo, mjed je ko drvo iscrvotočeno.

On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj ko pljeva pada.

Ko slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.

Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore ko drljačom.

Pod njim vrtlog sav ko lonac uskipi, uspjeni more ko pomast u kotlu.

Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.

Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.

I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim.