Knjiga o Jobu
Job, glava 5
Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat? Kojem li se svecu misliš sad obratit?
Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora.
Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al prokletstvo skoro na kuću mu pade.
Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.
Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.
Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit nevolja iz tla može nići sama,
nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.
Al ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.
Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit ne mogu.
On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.
Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,
redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi.
On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.
Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.
On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.
Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.
Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!
On ranjava, ali i ranu povija, udara, i svojom zacjeljuje rukom.
Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.
U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.
Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.
Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.
Sklopit ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.
U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš, netaknut će stajat.
Koljeno ćeš svoje gledat gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.
U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.
Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj.
