Knjiga o Jobu
Job, glava 7
Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? ne provodi l' dane poput najamnika?
Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše, i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć mislim svagda: "Kada ću ustati?" a dižuć se: "Kada večer dočekati!" I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Put moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj je samo lahor, i oči mi neće više vidjet sreće!
Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.
Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
Ustima ja svojim stoga branit neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
Kažem li: "Na logu ću se smirit, ležaj će mi olakšati muke",
snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
Kamo sreće da mi se zadavit! Smrt mi je od patnja mojih draža.
Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao,
i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene, i dati mi barem pljuvačku progutat?
Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si ko metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al me biti neće.
