Knjiga o Jobu

Job progovori i reče:

Ako bi se tkogod htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.

Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?

On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.

Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.

Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.

Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.

Stvorio je Medvjede i Oriona Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.

Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit ne mogu.

Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.

Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: "Što si učinio?"

Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.

Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?

I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.

A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

Ni časa jednoga predahnut mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!

Ako je na snagu - ta on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?

Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!

Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.

I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.

U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?

Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.

Ko čamci od rogoza hitro promiču, ko orao na plijen kada se zaleti.

Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,

od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.

Ako li sam grešan, ta čemu onda da zalud mučim sebe.

Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,

u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!

Nije čovjek ko ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,

da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!

Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!