Psalmi

Poučna pjesma. Asafova.

Poslušaj, narode moj, moju nauku, prikloni uho riječima usta mojih!

Otvorit ću svoja usta na pouku, iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci,

nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu, i djela čudesna što ih učini.

Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave,

da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju

da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove,

kako ne bi bili, kao oci njihovi, naraštaj buntovan, prkosan - naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran.

Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.

Saveza s Bogom ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu.

Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza.

Pred njihovim ocima činio je znakove u Egiptu, u Soanskom polju.

On more razdijeli i njih prevede, vode kao nasip uzdiže.

Danju ih vodio oblakom, a svu noć ognjem blistavim.

U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana.

Iz stijene izbi potoke te izvede vode ko velike rijeke.

A oni jednako griješiše, prkosiše Višnjem u pustinji.

Boga su kušali u srcima svojim ištuć jela svojoj pohlepnosti.

Prigovarali su Bogu i pitali: "Može li Gospod stol u pustinji prostrti?

Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha i mesa pružiti svome narodu?"

Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela,

jer ne vjerovaše Bogu, niti se u njegovu pomoć uzdaše.

Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske,

ko kišu prosu na njih manu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim.

Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti.

Probudi na nebu vjetar istočni i svojom silom južnjak dovede.

Prosu na njih mesa ko prašine, i ptice krilatice ko pijeska morskoga.

Padoše usred njihova tabora i oko šatora njihovih.

Jeli su i nasitili se, želju njihovu on im ispuni.

Još nisu svoju utažili pohlepu i jelo im još bješe u ustima,

kad se srdžba Božja na njih raspali: pokosi smrću prvake njihove i mladiće pobi Izraelove.

Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.

I skonča im dane jednim dahom i njihova ljeta naglim svršetkom.

Kad ih ubijaše, tražiše ga, i opet pitahu za Boga;

spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu.

Njihovo srce s njime ne bijaše, nit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao da ne plane svom jarošću.

Spominjao se da su put i dah koji odlazi i ne vraća se više.

Koliko mu prkosiše u pustinji, i žalostiše ga u samotnom kraju!

Sve nanovo iskušavahu Boga i vrijeđahu Sveca Izraelova

ne spominjuć se ruke njegove ni dana kad ih od dušmana izbavi,

ni znakova njegovih u Egiptu ni čudesnih djela u polju Soanskom.

U krv im pretvori rijeke i potoke, da ne piju.

Posla na njih obade da ih žderu i žabe da ih more.

I predade skakavcu žetvu njihovu, i plod muke njihove žderaču.

Vinograde im tučom udari a mrazom smokvike njihove.

I predade gradu njihova goveda i munjama stada njihova.

Obori na njih svu žestinu gnjeva svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.

I put gnjevu svojem otvori: ne poštedje im život od smrti, životinje im izruči pošasti.

Pobi u Egiptu sve prvorođeno, prvence u šatorju Hamovu.

I povede narod svoj kao ovce, i vođaše ih kao stado kroz pustinju.

Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, a more je prekrilo dušmane njihove.

U Svetu zemlju svoju on ih odvede, na bregove što mu ih osvoji desnica.

Pred njima istjera pogane, konopom im podijeli baštinu, pod šatorjem njihovim naseli plemena izraelska.

A oni iskušavali i gnjevili Boga Višnjega i nisu držali zapovijedi njegovih.

Otpadoše, iznevjeriše se ko oci njihovi, ko luk nepouzdan oni zatajiše.

Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, na ljubomor navedoše kumirima svojim.

Bog vidje i gnjevom planu, odbaci posve Izraela.

I napusti boravište svoje u Šilu, Šator u kojem prebivaše s ljudima.

Preda u ropstvo snagu svoju i svoju diku u ruke dušmanske.

Narod svoj prepusti maču, raspali se na svoju baštinu.

Mladiće njihove oganj proguta, ne udaše se djevice njihove.

Svećenici njihovi padoše od mača, ne zaplakaše udove njihove.

Tad se ko oda sna trgnu Gospodin, ko ratnik vinom savladan.

Udari otraga dušmane svoje, sramotu im vječitu zadade.

On odbaci šator Josipov i Efrajimovo pleme ne odabra,

već odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje.

Sagradi Svetište ko nebo visoko, ko zemlju utemelji ga dovijeka.

Izabra Davida, slugu svojega, uze ga od torova ovčjih;

odvede ga od ovaca dojilica da pase Jakova, narod njegov, Izraela, baštinu njegovu.

I pasao ih je srcem čestitim i brižljivim rukama vodio.