Propovjednik

I vidjeh: ima još jedno zlo pod suncem, i teško tišti ljude:

Nekomu Bog udijeli bogatstvo i blago i počasti, te ima sve što mu duša poželi, ali mu ne udijeli da to i uživa, nego uživa tuđinac. To je ispraznost i grdna nevolja.

I velim: bolje je nedonošče od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba;

jer je nedonošče uzalud došlo i u tamu otišlo, i ime mu je tamom pokriveno;

sunca čak ne vidje niti spozna - a spokojnije je od onoga.

Pa kad bi takav živio i dvije tisuće godina, a svojeg dobra ne bi uživao, zar ne odlaze obojica jednako na isto mjesto?

Čovjek se trudi samo da bi jeo, a želudac njegov nikad da se nasiti.

Jer po čemu je mudrac bolji od luđaka, i što reći o siromahu koji se umije držati pred ljudima?

Bolje je očima vidjeti nego duhom lutati. I to je ispraznost i pusta tlapnja.

Što je već bilo, ime ima; i zna se što je čovjek; i on se ne može parbiti s jačim od sebe.

Što više riječi, to veća ispraznost svega, i koja je od toga korist čovjeku?

Tko zna što je dobro čovjeku u životu njegovu, za ono malo dana koje tako isprazno živi, koji mu prolaze kao sjena? Tko će kazati čovjeku što će biti poslije njega pod suncem?