Izaija

Čuvši to, kralj Ezekija razdrije svoje haljine, obuče kostrijet i ode u Dom Jahvin.

Zatim posla Elijakima, upravitelja dvora, kraljevskog pisara Šebnu i svećeničke starješine, odjevene u kostrijet, k proroku Izaiji, sinu Amosovu.

Oni mu rekoše: "Ovako veli Ezekija: Ovo je dan nevolje, kazne i rugla: prispješe djeca do porođaja, a nema snage da se rode.

Možda je Jahve, Bog tvoj, čuo riječi velikog peharnika koga je kralj asirski, gospodar njegov, poslao da se izruguje Bogu živome, i možda će Jahve, Bog tvoj, kazniti riječi koje je čuo! Pomoli se pobožno za Ostatak koji je još preostao!"

Kad su sluge kralja Ezekije stigle k Izaiji,

on im reče: "Kažite svome gospodaru: Ovako veli Jahve: Ne boj se riječi koje si čuo kada su na me hulile sluge kralja asirskoga.

Udahnut ću u njega duh, i kad čuje jednu vijest, vratit će se u svoju zemlju. I učinit ću da u svojoj zemlji pogine od mača."

Veliki peharnik vrati se i nađe asirskog kralja gdje opsjeda Libnu, jer bijaše čuo da je kralj otišao iz Lakiša.

Dočuo je, naime, da je Tirhaka, etiopski kralj, zavojštio na njega. Tada Sanherib ponovo uputi poslanike da kažu Ezekiji:

"Ovako recite judejskom kralju Ezekiji: Neka te ne vara tvoj Bog, u koga se uzdaš, govoreći ti: Jeruzalem neće pasti u ruke asirskog kralja.

Ti znaš što su kraljevi asirski učinili svim zemljama izručivši ih prokletstvu! A ti, ti li ćeš se spasiti?

Jesu li bogovi spasili narode koje su uništili moji oci: Gozance, Harance, Resefce i Edence, u Tel Basaru?

Gdje je kralj hamatski, kralj arpadski, kralj Sefarvajima, Hene i Ive?"

Ezekija primi pismo iz ruke poslanikove i pročita ga. Zatim uđe u Dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom.

I pomoli se Ezekija Jahvi ovako:

"Jahve nad Vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim kraljevstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju.

Prikloni uho, Jahve, i počuj! Otvori oči, Jahve, i vidi! Sanheribove čujder riječi koje poruči da izruga Boga živoga.

Istina je, o Jahve, asirski su kraljevi zatrli sve narode i zemlje njihove;

pobacali im u oganj bogove, jer ne bijahu bogovi to, već djela ruku ljudskih, od drva i kamena; zato ih i uništiše.

Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas iz ruku njegove, da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, Jahve, Bog jedini!"

Tad Izaija, sin Amosov, poruči Ezekiji: "Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Uslišah molitvu koji mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskoga.

Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega: Prezire te, ruga ti se, djevica, Kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska.

Koga si grdio, hulio? Na koga si glasno vikao, ohol pogled dizao? Na Sveca Izraelova!

Po slugama si svojim vrijeđao Gospoda. Govorio si: s mnoštvom kola ja popeh se na vrh gora, na najviše vrhunce Libanona. Posjekoh mu ja cedre najviše i čemprese ponajljepše. Dosegoh mu vrh najviši, i vrt njegov šumoviti.

Kopao sam i pio sam vode tuđe; stopalima tad isuših sve rijeke egipatske.

Čuješ li dobro? Odavna to sam snovao, odiskona smišljao, sada to ostvarujem: na tebi je da prometneš gradove tvrde u razvaline;

stanovnici njini, nemoćni, prepadnuti i smeteni, bjehu kao trava u polju kao mlado zelenilo, kao trava vrh krovova opaljena vjetrom istočnim.

Znam kad se dižeš i kad sjedaš, kad izlaziš i kad se vraćaš.

Jer bjesnio si na me i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe, prsten ću ti provući kroz nozdrve, uzde stavit u žvale, vratit ću te putem kojim si došao!

A znak nek ti bude ovo: Ove će se godine jesti što se samo okruni, dogodine što samo uzraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde, jedite im rod.

Preživjeli iz kuće Judine, žilje će pustit u dubinu, plodom rodit u visinu.

Jer će iz Jeruzalema izići Ostatak. Sačuvani s gore Siona. Sve će to učinit ljubomora Jahve nad Vojskama.

Zato ovo govori Jahve o kralju asirskom: U ovaj grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neće ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati.

Vratit će se putem kojim je i došao, u grad ovaj neće ući - riječ je Jahvina.

Tad iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Ujutru, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci.

Sanherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu.

Jednoga dana, dok se klanjao u hramu svoga boga Nimroka, njegovi ga sinovi Adramelek i Sareser ubiše mačem i pobjegoše u zemlju araratsku. Na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hadon.