Izaija

Pade Bel! Sruši se Nebo! Prte svoje kipove na životinje i stoku, nose ih kao breme, teret što zamara.

Padaju, ruše se svi zajedno, ne mogu spasiti one što ih nose, nego i sami u ropstvo odlaze.

"Slušajte me, kućo Jakovljeva, i svi koji ostadoste od kuće Izraelove! Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina.

Do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati.

S kime biste me usporedili i izjednačili, s kime prispodobili: komu da sam sličan?

Vade zlato iz kese, i tezuljom mjere srebro, pa naimlju zlatara da od njeg boga načini, te pred njim padaju ničice i klanjaju se.

Dižu ga na rame i nose ga, onda ga stavljaju na njegovo mjesto; on stoji i ne miče se s njega. Prizivaju li ga, on ne odgovara, i nikog ne spasava od nevolje njegove.

Sjetite se toga i budite ljudi, uzmite to k srcu, otpadnici,

sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog, i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije!

Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.

S istoka zovem grabljivicu, iz daleke zemlje zovem čovjeka svog nauma. Rekao sam - ispunit ću, naumio sam - izvršit ću.

Slušajte me, vi koji gubite srčanost i koji ste daleko od pobjede.

Primičem svoju pobjedu, nije više daleko, spasenje moje zakasnit neće. Na Sion ću spas staviti, u Izraela svoju slavu."