Izaija

Spusti se, sjedni u prašinu, djevice, kćeri babilonska! Sjedni na zemlju, bez prijestolja, kćeri kaldejska! Jer, neće te više zvati nježnom i tankoćutnom.

Uzmi mlin i melji brašno! Skini prijevjes, podigni skut, razgali bedra, prijeđi preko rijeke!

Nek se golotinja tvoja otkrije, nek se sramota tvoja pokaže! Ja ću se osvetiti, odvraćat me nitko neće.

Otkupitelj naš, ime mu je Jahve nad Vojskama, Svetac Izraelov, kaže:

Sjedi šutke, u mrak se povuci, kćeri kaldejska. Jer, neće te više zvati vladaricom kraljevstava.

Razgnjevih se na svoj narod, oskvrnuh svoju baštinu. Tebi ih u ruke izručih, a ti im ne iskaza milosti. Na starce si stavljala jaram svoj preteški.

Govorila si: "Dovijeka gospodaricom ću ostati." Nikad nisi to k srcu uzela, ni pomislila kako će se završiti.

A sad poslušaj, razvratnice, koja sjediš bezbrižno i u srcu svom govoriš: "Ja, i nitko drugi! Nikad neću obudovjeti, neću djece izgubiti!"

Stići će te oboje, za tren, u isti dan! Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš! Punom će te mjerom snaći oboje, pokraj svega tvojeg vračanja i množine tvojih zaklinjanja!

U zloću si se svoju uzdala, govorila si: "Nitko me ne vidi!" Mudrost tvoja i znanje zavedoše te. U svom si srcu govorila: "Ja i nitko drugi!"

Zlo će te snaći - nećeš ga presresti; oborit će se na te nesreća - nećeš je odvratiti; doći će na te propast iznenada - nećeš je predvidjeti.

Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima i u tolikim svojim čaranjima, oko kojih si se trudila od mladosti. Možda će ti biti od koristi? Možda ćeš s njima strah utjerati?

Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, kojo promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što će te snaći.

Gle, oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeći. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenoga. Neće ostat ni žerave da se tko ogrije, ni ognjišta da uza nj posjedne!

Takvi će ti biti vrači tvoji, oko kojih si se trudila od mladosti! Poći će svaki svojim putem, i nikog neće biti da te spasi.