Izaija

One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište.

Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio.

I klicahu jedan drugome: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!"

Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.

Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!"

Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika;

dotače se njome mojih usta i reče: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten."

Tad čuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko će nam poći?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!"

On odgovori: "Idi i reci tom narodu: Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.

Ja rekoh: "Dokle, o Gospode?" On mi odgovori: "Dok gradovi ne opuste, i ne ostanu bez žitelja, dok kuće ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš,

dok Jahve daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit će zemlju,

i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj će njihov biti sveto sjeme."