Tužaljke

Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!

Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.

Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.

Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.

Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.

Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.

Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.

Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.

Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.

Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.

Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.

Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.

Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.

Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.

Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!

Evo, zašto nam srce boluje, evo, zašto nam oči se zastiru:

zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.

Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.

Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?

Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.

Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?