Evanđelje po Luki

Jednog dana dok je naučavao narod u Hramu i naviještao evanđelje, ispriječe se glavari svećenički i pismoznanci sa starješinama

pa mu dobace: "Reci nam kojom vlašću to činiš ili tko ti dade tu vlast?"

On odgovori: "Upitat ću i ja vas. Recite mi:

krst Ivanov bijaše li od Neba ili od ljudi?"

A oni smišljahu među sobom: "Reknemo li 'od Neba', odvratit će 'Zašto mu ne povjerovaste?'

A reknemo li 'od ljudi', sav će nas narod kamenovati. Ta uvjeren je da je Ivan prorok."

I odgovore da ne znaju odakle.

I Isus reče njima: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim."

Zatim uze narodu kazivati ovu prispodobu: "Čovjek posadi vinograd, iznajmi ga vinogradarima i otputova na dulje vrijeme."

"Kada dođe doba, posla slugu vinogradarima da mu dadnu od uroda vinogradskoga. No vinogradari ga istukoše i otposlaše praznih ruku.

Nato on posla drugoga slugu. Ali oni i toga istukoše, izružiše i otposlaše praznih ruku.

Posla i trećega. A oni i njega izraniše i izbaciše."

"Nato reče gospodar vinograda: 'Što da učinim? Poslat ću im sina svoga ljubljenoga. Njega će valjda poštovati.'

Ali kada ga vinogradari ugledaju, stanu među sobom umovati: 'Ovo je baštinik. Ubijmo ga da baština bude naša.'

Izbaciše ga iz vinograda i ubiše." "Što će dakle učiniti s njima gospodar vinograda?

Doći će i pogubiti te vinogradare i dati vinograd drugima." Koji ga slušahu rekoše: "Bože sačuvaj!"

A on ih ošinu pogledom i reče: "A što ono piše: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni?

Tko god padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga."

Pismoznanci i glavari svećenički gledahu da istog časa stave ruke na nj, ali se pobojaše naroda. Dobro razumješe da o njima kaza tu prispodobu.

Vrebajući na nj, poslaše uhode koji su se pravili pravednicima da ga uhvate u riječi pa da ga predaju oblasti i vlasti upraviteljevoj.

Upitaše ga dakle: "Učitelju, znamo da pravo zboriš i naučavaš te nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjem.

Je li nam dopušteno dati porez caru ili nije?"

Proničući njihovu lukavost, reče im:

"Pokažite mi denar." "Čiju ima sliku i natpis?" A oni će: "Carevu."

On im reče: "Stoga dajte caru carevo, a Bogu Božje."

I ne mogoše ga uhvatiti u riječi pred narodom, nego umuknuše zadivljeni njegovim odgovorom.

Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga:

"Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu.

Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece.

Drugi uze njegovu ženu,

onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece.

Naposljetku umrije i žena.

Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu."

Reče im Isus: "Djeca se ovog svijeta žene i udaju.

No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju.

Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća."

"A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim.

A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!"

Neki pismoznanci primijete: "Učitelju! Dobro si rekao!"

I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.

A on im reče: "Kako kažu da je Krist sin Davidov?

dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!'

David ga dakle naziva Gospodinom. Kako mu je onda sin?"

I pred svim narodom reče svojim učenicima:

"Čuvajte se pismoznanaca, koji rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama,

proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda."