Evanđelje po Ivanu

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih.

Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika.

Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati:

"Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?"

To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.

Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa!

Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek."

Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih.

A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti

jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem,

uze palmove grančice i iziđe mu u susret. Vikahu: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov."

A Isus nađe magarčića i sjede na nj kao što je pisano:

Ne boj se, kćeri Sionska! Evo, kralj tvoj dolazi jašuć na mladetu magaričinu!

To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.

Mnoštvo koje bijaše s njime kad Lazara pozva iz groba i uskrisi od mrtvih pronosilo je svjedočanstvo o tome.

Stoga mu je i izišao u susret silan svijet: pročulo se da je on učinio to znamenje.

Farizeji nato rekoše među sobom: "Vidite da ništa ne postižete. Eno, svijet ode za njim!"

A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci.

Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: "Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa."

Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu.

Isus im odgovori: "Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.

Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac."

"Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!

Oče, proslavi ime svoje!" Uto dođe glas s neba: "Proslavio sam i opet ću proslaviti!"

Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: "Zagrmjelo je!" Drugi govorahu: "Anđeo mu je zborio."

Isus na to reče: "Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas."

"Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen.

A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."

To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.

Nato mu mnoštvo odgovori: "Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti govoriš da Sin Čovječji treba da bude uzdignut? Tko je taj Sin Čovječji?"

Isus im nato reče: "Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide.

Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!" To Isus doreče, a onda ode i sakri se od njih.

Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega,

da se ispuni riječ koju kaza prorok Izaija: Gospodine! Tko povjerova našoj poruci? Kome li se otkri ruka Gospodnja?

Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže:

Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.

Reče to Izaija jer je vidio slavu njegovu te o njemu zborio.

Ipak, mnogi su i od glavara vjerovali u njega, ali zbog farizeja nisu to priznavali: da ne budu izopćeni iz sinagoge.

Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.

A Isus povika: "Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla;

i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.

Ja - Svjetlost - dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.

I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.

Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio - ona će mu suditi u posljednji dan.

Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla - Otac - on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.

I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac."