Djela apostolska

Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju.

Pavao htjede da on pođe s njime pa ga uze i obreza zbog Židova koji bijahu u onim mjestima. Jer svi su znali da mu je otac Grk.

I kako su prolazili gradovima, predavali su im za opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu.

Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao.

Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji.

Kad su došli do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov.

Onda prođoše Miziju i siđoše u Troadu.

Noću je Pavao imao viđenje: Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: "Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!"

Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje.

Otplovismo iz Troade i zaputismo se ravno u Samotraku pa sutradan u Neapol,

a odande u naseobinu Filipe - grad prvog dijela Makedonije. U tom se gradu zadržasmo nekoliko dana.

U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama.

Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio.

Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: "Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu." I prisili nas.

Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja je imala duha vračarskoga i gatajući donosila veliku dobit svojim gospodarima.

Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: "Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja."

To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: "Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!" I iziđe toga časa.

Kad njezini gospodari vidješe da im nesta nade u dobit, pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare.

Privedoše ih pretorima i rekoše: "Ovi ljudi uznemiruju naš grad. Židovi su

te šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni držati."

Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju.

Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva.

Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade.

Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali.

Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi.

Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda tamnička vrata otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici pobjegli.

Ali Pavao povika iza glasa: "Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!"

Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu;

izvede ih i upita: "Gospodo, što mi je činiti da se spasim?"

Oni će mu: "Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!"

Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu.

Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti - on i svi njegovi.

Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu.

Kad se razdani, poslaše pretori liktore s porukom: "Pusti te ljude!"

Tamničar to priopći Pavlu: "Pretori, reče, poručiše da vas pustim. Iziđite dakle sad i pođite u miru!"

Nato im Pavao odvrati: "Javno su nas neosuđene išibali, nas rimske građane, i bacili u tamnicu. A sada da nas potajno izbace? Nipošto, nego neka oni sami dođu i izvedu nas!"

Liktori to jave pretorima. Oni su se uplašili kada doznaše da su Rimljani.

Zato dođu da ih nagovore pa ih izvedu i zamole da odu iz grada.

Izišavši iz tamnice, oni pođu k Lidiji, pogledaju i obodre braću pa odu.