Ponovljeni zakon

Slušajte, nebesa, sad ću govoriti; čuj, zemljo, riječi usta mojih!

Nek mi nauk daždi poput kiše, kao rosa riječ nek moja pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj!

Jer, Jahvino ću ime uznositi, a vi, Boga našega veličajte!

On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.

Oni mu se iznevjeriše - nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, porod izopačen i prepreden.

Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?

Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca svoga pitaj, i poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati.

Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove čovječje, odredi im međe po broju Božjih sinova:

tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština.

U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga.

Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima.

Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše.

Povede ga po visočjima zemlje, nahrani ga plodovima poljskim, dade mu meda iz pećine, i ulja iz tvrde stijene;

kravljeg masla i ovčijeg mlijeka s pretilinom jaganjaca, ovnova bašanskih i jaraca, sa salom žitnih bubrega, i napoji ga pjenušavom krvlju grožđa.

Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja.

Tuđim bozima učiniše ga ljubomornim, razjariše ga gnusobama.

Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu.

Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjećaš se više Boga koji te rodi!

Vidje to Jahve, i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kćeri.

Lice ću im svoje sakriti, reče, i vidjet ću što će biti od njih. Jer izopačeno je to koljeno, sinovi u kojima vjernosti nema.

Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše, razdražiše me ništavilima svojim, i ja ću njih ljubomornim učinit, pukom ništavnim, razdražit ću ih glupim nekim narodom!

Da, moga gnjeva požar je usplamtio, i gorjet će do dubina šeolskih; proždrijet će zemlju i sve što ona rađa, sažeći joj brda do temelja.

Nevolje na njih ću svaliti, na njih ću svoje istrošiti strijele.

Od gladi će umirati, ognjica i pošast njih će trovati. Poslat ću na njih zub zvjerinji i otrov zmija što prahom gamižu.

Vani će mač zatirati djecu, a strava će vladati unutra. Ginut će jednako momak i djevojka, dojenče i starac sjedokos.

Rekoh: U prah ću ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi.

Ali se bojah ruga dušmanskoga: mogli bi im prevariti se protivnici, pa da kažu: "Pobjeda je naša, nije to Jahvina izvela ruka."

Jer narod je to neupućen, oštroumlja u njih nema.

Da su mudri, već bi se i dosjetili, razabrali što ih očekuje.

Kako da jedan tisuću u bijeg nagna, i deset tisuća da dvojica gone, da ih Stijena njina nije prodala, da ih Jahve nije izručio?

Al' stijena im nije poput naše Stijene; osuđeni su naši neprijatelji.

Jer trs je njihov od sodomskog trsa i od vinograda gomorskih; grožđe im je grožđe otrovno, grozdovi im grozdovi gorčine;

njihovo je vino otrov zmijski, žestok jed otrovnice ljute.

Al' nije li on u mene poput dragulja, zapečaćen u mojim riznicama?

(Pravdu će Jahve dati svome puku, sažalit se nad slugama svojim.) Vidjet će da im gine snaga, da je i robu i slobodnu kraj.

Tad će reći: Ta gdje su bozi njihovi, gdje stijena kojom se zaklanjahu?

Oni što su jeli salo njihovih klanica i pili vino njihovih ljevanica? Neka se dignu i neka vam pomognu, nek vam budu zaklonište!

Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja).

Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vječito

ako naoštrivši mač svoj blistavi ne uzmem sud u svoje ruke da svojim odmazdim dušmanima, da naplatim onima koji mene mrze.

Strijele svoje opojit ću krvlju i mač moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika.

Kličite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji! Kličite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer će krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratiti dušmanima, naplatit će od onih koji njega mrze, očistit od grijeha zemlju svog naroda.

Dođe Mojsije s Jošuom, sinom Nunovim, te izgovori u uši naroda riječi ove pjesme.

Kad Mojsije izgovori sve ove riječi svemu Izraelu,

reče im: "U srca svoja usadite sve riječi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas; naredite sinovima svojim da ih drže vršeći sve riječi ovoga Zakona.

Ta nije to za vas prazna riječ, jer ona je vaš život. Zbog ove riječi živjet ćete dugo na zemlji koju ćete, prešavši Jordan, zaposjesti."

Toga istoga dana Jahve reče Mojsiju:

"Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima.

Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima.

A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu: niste očitovali moju svetost među Izraelcima.

Zato ćeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju nećeš ući - u zemlju koju dajem Izraelcima."