Knjiga o sucima
Suci, glava 5
Toga dana Debora i Barak, sin Abinoamov, zapjevaše ovu pjesmu:
Ratoborno rasuše kose borci izraelski, i dragovoljno krenu narod: blagoslivljajte Jahvu!
Čujte, o kraljevi! Poslušajte, knezovi! Jahvi ja pjesmu pjevam, Jahvu, Boga Izraelova, ja slavim.
Sa Seira kad si silazio, Jahve, pobjednički kad si kročio iz polja edomskih, sva se zemlja tresla, lila se nebesa, oblaci curkom daždjeli.
Brda se tresla pred tobom, o Jahve, Jahve, Bože Izraelov!
U dane Šamgara, sina Anatova, u dane Jaele opustješe putovi; i oni koji su putovali, obilažahu naokolo.
Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh ja, Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu.
Tuđe bogove sebi izabraše, i zato im rat stade pred vrata. Za pet gradova ne bi nijednog štita! Nijednog kralja za četrdeset tisuća u Izraelu!
Srce moje kuca za vođe izraelske, za narod što dragovoljno u boj kreće! Blagoslivljajte Jahvu!
Vi koji na bijelim jašete magaricama, na sagovima sjedeći, i vi koji hodite putovima, pjevajte,
uz povike razdraganih pastira kod pojila.Neka se slave dobročinstva Jahvina i vladavina njegova Izraelom! I narod Jahvin siđe na vrata.
Probudi se, Deboro, ustani! Ustani, pjesmu zapjevaj! Hrabro! Ustani, Barače, vodi u roblje porobljivače svoje, sine Abinoamov!
Tad siđe na vrata Izrael, narod Jahvin pohrli junački.
Iz Efrajima potekoše u dolinu, za njima stiže među čete tvoje Benjamin. Iz Makira stupaju glavari, iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički.
Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu, a Naftali pođe s Barakom, pohrli da ga stigne u dolini. Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.
Zašto si ostao u torovima da slušaš sred stada svirku frule? Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.
Gilead osta s onu stranu Jordana. A zašto je Dan na stranim lađama? Zašto na obali mora Ašer sjedi, mirno prebiva u svojim zaljevima?
Zebulun je narod što prkosi smrti s Naftalijem, na visoravnima.
Došli su kraljevi, boj zametnuli, boj bili kraljevi kanaanski, u Tanaku, na vodi megidskoj, al ni mrve srebra ne dobiše.
Sa nebeskih staza vojevahu, vojevahu zvijezde prot Siseri.
Sve otplavi potok Kišon, potok Kišon pradavni. Gazi čvrsto, moja dušo!
Topot silan odjekuje: jure borci na konjima!
Proklinjite Meroz, Anđeo će Jahvin, proklinjite žitelje njegove što Jahvi nisu u pomoć pritekli, u pomoć Jahvi s junacima.
Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca, među ženama šatora nek je slavljena!
On vode zaiska, mlijeka mu ona dade, u zdjelu dragocjenu nali mu povlake.
Rukom lijevom za klinom segnu, a desnom za čekićem kovačkim. Udari Siseru, glavu mu razmrska, probode mu, razbi sljepoočicu.
Do nogu pade joj, sruši se, leže, do nogu pade joj, sruši se; i gdje pade, mrtav osta.
Kroz prozor motri Siserina mati, kroz prozor motri, na rešetku jada: "Dugo mu se kola ne vraćaju: što im je zapreg tako spor?"
Najmudrija zbori joj dvorkinja, sebi samoj ona odgovara:
"Plijen su našli pa ga dijele: po djevojku na ratnika, po djevojku i po dvije, halju-dvije za Siseru, vezen rubac za moj vrat!"
Tako neka ginu, Jahve, svi neprijatelji tvoji! A oni koji te ljube nek budu kao sunce kada se diže u svojemu sjaju! I zemlja bijaše mirna četrdeset godina.
